Content in Serbian
This text is in Serbian. Use your browser's built-in translation (right-click → Translate) or view the original Serbian page. Full English translations are being added gradually.
Žitije
Sveti Luka Krimski, u svetu Valentin Feliksovič Vojno-Jasenetski, рођen је 27. aprila 1877. godine u Kerču, u porodici apotekara. Od mladosti je pokazivao izuzetne sposobnosti za umetnost i nauku, ali je na kraju odabrao medicinu — ne zbog slave ili zarade, nego iz želje da pomaže siromasima i stradalnicima. Završio je Medicinski fakultet u Kijevu i ubrzo se istakao kao izuzetan hirurg, naročito na polju gnojne hirurgije. Njegova doktorska teza o regionalnoj anesteziji bila je revolucionarna za svoje vreme, a tehničke inovacije koje je uveo spasle su na hiljade života.
Nakon smrt svoje supruge 1919. godine, Valentin Feliksovič je sve više okretao srce ka Bogu i Crkvi. Kada je episkop Inokentije Taškentski, razmatrajući buduće sveštenike, izjavio da mu treba čovek koji bi razumeo i dušu i telo, Valentin se javio. Zaređen za đakona 1921, iste godine i za sveštenika, a nedugo potom i za episkopa — uzevši monaško ime Luka po apostolu-lekaru — odmah je privukao pažnju na sebe. U mantiji je i dalje operisao bolesnike, a u pogovoru svome medicinskom udžbeniku napisao je: „Nisam prestao biti hirurg jer sam postao episkop.”
Boljševički režim nije mogao tolerisati verujućeg hirurga koji je sto za operacionim stolom imao ikonu Hristovu. Sveti Luka je do svoje smrti (1961) tri puta hapšen i osuđivan: 1923, 1930. i 1937. godine. U logorima i progonstvu proveo je ukupno jedanaest godina, podnosio ispitivanja, psihičke torture i teške uslove zarobljeništva, ali ni jednom nije porekao veru niti se odrekao episkopskog dostojanstva. Čak i u izgnanstvu delio je svoja medicinska znanja i lečio bolesnike. Tokom Drugog svetskog rata, vrativši se u bolnicu iz poslednjeg izgnanstva, vodio je hirurški odeljak za ranjene vojnike, primivši 1946. godine Staljinovu nagradu za doprinos medicinskoj nauci — nagradu čiji je deo odmah darovao ratnoj siročadi.
Kao arhiepiskop Simferopolski i Krimski (od 1946. do upokojenja 1961), Sveti Luka je uprkos postepenom gubitku vida nastavio da propoveda, piše bogoslovna dela i brine o svom stadu. Ostavio je za sobom obimnu medicinsku i duhovnu ostavštinu: višetomni „Eseji o gnojnoj hirurgiji” i zbirku propovedi „Duh, duša i telo” postali su klasici svaki u svojoj oblasti. Upokojio se 11. juna 1961. godine. Kanonizovan je 1995. od strane Ruske Pravoslavne Crkve, a Vaseljenski Patrijarhat ga je uvrstio u svete 2000. godine. Njegova ikona sa Krima ispunjava mnoge hramove, a brojna iscelenja — posebno od bolesti očiju i hirurških komplikacija — beležena su pred njegovim moštima, koje se čuvaju u Simferopolju.
Tropar (glas 1)
Svete ispovedniče i isceljitelju Luko, molitvom i skalpelom bolesnima si služio, veru Hristovu usred muka si ispovedao, u izgnanstvima Boga si slavoslov. Moli Hrista Boga da daruje zdravlje dušama i telima naših.
Kondak (glas 2)
Hirurga i arhiepiskopa, ispovedniku i čudotvorce tebe slavimo, sveti Luko, koji si na telu i duši naučavao: nema prave medicine bez Hrista, i nema pastirovanja bez ljubavi. Isprosil nam tu ljubav u nebu.
O slavi
Sveti Luka Krimski nije u srpskom narodu uvršten u klasične krsne slave, ali ga mnogi lekari, hirurzi i medicinari počituju kao svog nebeskog zaštitnika. Hramovi koji nose njegovo ime podižu se širom pravoslavnog sveta.