Žitije
Sveta Evdokija živela je u drugom veku, u vreme cara Trajana, u gradu Heliopolju u Finikijinoj Siriji (oblast današnjeg Libana). Njen život je jedno od najupečatljivijih svedočanstava o snazi Božje milosti i o tome kako Duh Sveti može u kratkom vremenu preobraziti čoveka potpuno. Evdokija je bila Samarićanka poreklom — dakle, iz naroda koji je bio u složenim religijskim i etničkim odnosima sa Jevrejima — i u mladosti je živela daleko od Boga, prošavši kroz teška lutanja.
Evdokija je bila žena izvrsne lepote, ali je tu lepotu koristila na način koji nije bio ugodan Bogu. Prema predanju, živela je raskalašnim životom i postala je poznata i bogata kroz poroke. Ipak, čovekova sloboda i Božja milost su neiscrpne — i za Evdokiju je kucnuo čas obraćenja. Jedan monah imenom German slučajno je prenoćio blizu njenog doma. Pošto nije mogao da spava, po navici je naglas čitao Sveto pismo — Jevanđelje i spise o vaskrsenju mrtvih i o Poslednjem sudu. Evdokija je kroz zid čula Germanove reči i one su joj prodrle u srce. Celu noć provela je u razmišljanju i suzama.
Ujutru je potražila monaha i zamolila ga da joj protumaći sve što je čula. German je strpljivo odgovorio na svako pitanje. Evdokija se duboko potresla i unutrašnji prevrat koji je doživela bio je toliko snažan da je odlučila da odmah promeni život. Poklonila je sve svoje imanje Crkvi i siromasima, a potom otišla u obližnji ženski manastir, gde je primila monaški postrig. Njen pokajnički žar i žarka molitva brzo su je uzdigle do visokog duhovnog života. Manastirske sestre, a potom i okolni narod, poštovale su je kao sveticu već za njenog života — sa njom su se dešavala čudesna isceljenja.
Njena svetost nije ostala nezapažena. Namestnik provincije Diogen, paganin, pokušao je da je natera da se odrekne hrišćanstva. Kada mu je Evdokija odbila poklonstvo i odbacila idole, bio je privremeno oslepljenjem udarila Božja sila, ali je Evdokija molila za njega i on je ozdravio, a potom se i obratio. Ipak, njeno mučeništvo nije izbegnuto. U vreme cara Trajana, novi progonitelji došli su u manastir. Evdokija je odvedena, ispitivana i na kraju odsečena mačem, predavši dušu Hristu 1. marta, oko 107. godine. Stara je, po predanju, bila stotinu i petnaest godina, od kojih je poslednje decenije provela u molitvi i pokajanju.
U srpskom narodnom predanju, 1. mart — Martinje ili Martovsko — vezan je za prolećne obrede i kraj zime, a praznik svete Evdokije uvek otvara mesec koji nosi u sebi duh obnove. U crkvenom smislu, ovaj dan nekad pada u vreme Velikog posta ili neposredno uoči njega, čineći svetlu Evdokijinu pokajničku priču posebno podsticajnom za vernike koji su na postu. Njena ikona prikazuje je u monaškm rizi, sa krstom u ruci — simbol žene koja se od tame uzdigla do slave.
Tropar (glas 3)
Agnicom blagočastivom zaklanjem se, od grešnog života u pokajanje prešavši, prepodobna Evdokijo. Krstom se oboruža, razgorevši pagansku laž, i mučenički venac prijavivši, Hrista si ugodila. Moli ga se da spase duše naše.
Kondak (glas 3)
Pokajanjem si se osvešćanila, sveta Evdokijo, i od mraka greha u svetlost Hristovu si stupila; monaškim životom i molitvom ugodivši Bogu, mučenički si okončala, liku mučenika se prijavivši. Ne prestaj se moliti za nas.