Žitije
Sveti Prepodobni Paisije Atonski, čije je svetovno ime bilo Petar Veličkovski, rodio se 1722. godine u Poltavi (Ukrajina) u svešteničkoj porodici. Od ranog detinjstva vaspitavan je u duhu pravoslavne pobožnosti, a već u mladim godinama osetio je snažan poziv ka monaškom podvigu. Studirao je u Kijevsko-mogiljanskoj akademiji, ali je napustio školu pre završetka, jer je žudeO za duhovnim, a ne akademskim obrazovanjem — tražio je ne znanje o Bogu, nego živu zajednicu s Bogom.
U potrazi za istinskim duhovnim voditeljem, mladi Petar je putovao kroz Moldaviju i Vlašku, gde je upoznao niz staraca i monaha, ali nigde nije našao onoga koga je tražio — nekog ko bi mu mogao biti duhovni otac u pravoj hesihastičkoj tradiciji. Oko 1746. godine, vođen Božjim promislom, stigao je na Svetu Goru Atonsku i tu primio monaški postrig pod imenom Paisije. Na Atosu se predao strogim podvizima i nastavio potragu za autentičnom duhovnom tradicijom otaca, uronjenom u neprekinutu tradiciju Isusove molitve.
Na Svetoj Gori Paisije je pronašao stare rukopise svetih otaca koji su bili gotovo zaboravljeni. Počeo je da sakuplja ove dragocene tekstove, a oko njega se postepeno sabirao krug bratije koji je delio njegovu žudnju za obnavljanjem hesihastičke molitve. Paisijevo bratstvo na Atosu postepeno se uvećavalo, a kada je manastir Sv. Ilije na kome su boravili postao pretesан, preselili su se 1763. u Moldaviju, gde su im vlasti ustupile manastir Dragomirna.
U Moldaviji, Paisije je preuzeo upravu manastira Neamt, koji će pod njim postati jedno od najvećih duhovnih žarišta pravoslavnog istoka. Ovaj manastir, koji je u vreme Paisijevog dolaska bio skoro zapušten, pretvorio je u monaški centar koji je na vrhuncu imao više od hiljadu bratije iz različitih naroda — Rusа, Moldavaca, Srba, Grka, Bugara i Rumuna. Bila je to prava međunarodna zajednica u duhu pravoslavne ekleziologije.
Paisijevo najvažnije kulturno i duhovno delo bilo je prevođenje i priređivanje Filokalije — zbornika hesihastičkih tekstova svetih otaca — na crkveno-slovenski jezik, pod naslovom Dobrotolyubie (1793). Ovaj prevod imao je ogroman uticaj na rusko, srpsko i bugarsko monaštvo i pobožnost. Putem Paisijevih učenika hesihastička obnova proširila se po celom slovenskom svetu: njegovi đaci dolazili su u srpske manastire i obnavljali monaški život u Srbiji, Vojvodini i Bosni, naročito na Fruškoj Gori i u Tronoši.
Za srpsku Crkvu Paisije je posebno važan jer je njegov duhovni uticaj stigao do Svetosavske baštine upravo u vreme kada je srpski narod prolazio kroz najtežа iskušenja turske vladavine. Paisijevi učenici u srbskim manastirima obnavljali su pisarstvo, bogoslužbeni život, monaška pravila i patrističku literaturu. Na taj način, Paisije je posredno bio duhovni otac srpske verske obnove u 18. i 19. veku.
Upokojio se mirno 1794. godine u manastiru Neamt u Moldaviji, okružen stotinama monaha koje je vaspitao i uputio na put spasenja. Kanonizovan je od strane Rumunske pravoslavne crkve 1988. godine, a Ruska i Srpska crkva ga poštuju na ovaj dan kao jednog od najvećih duhovnih otaca novijeg doba. Sveti Paisije ostaje živi uzor — onaj koji nije samo govorio o molitvi, nego je molitvom živeo i tu molitvu preneo na hiljade duša.
Tropar (glas 4)
Pustinje svetogorske cvet duhovni, Moldavije slavni pastiru, nastavniče neprestane molitve i sobiraču otačkih predanja, Paisije prepodobni, ti si obnovio davno zaboravljene puteve podviga. Moli Hrista Boga da daruje monasima revnost bogougodnu, a svim vernima mir i spasenje.
Kondak (glas 6)
Svetlosti nevečernje otkroven naslednik, koji si Filokaliju slavnih otaca slovenskim jezikom narodima darovao, Paisije blaženi, učitelju neprestane molitve — ne prestaj moliti za stado svoje, da hvalimo Boga koji te proslavi.