Žitije
Sveti Prokopije, čije ime na grčkom znači „napredovanje” ili „onaj koji napreduje”, bio je jedan od prvih hrišćana koji je podneo mučeništvo u Palestini za vreme Dioklecijanovog progona, početkom četvrtog veka. Predanje ga opisuje kao rodom Jerusalimca, a nekoje izvore navode Cezareju Palestinsku kao grad u kome je živeo i radio. Pre nego što je primio krštenje, zvao se Neanija, što znači „mlad čovek” — ime koje je zamenio krsnim imenom Prokopije, simbolizujući raskid s prošlošću i napredak ka novom životu u Hristu.
Prokopije je bio vojni zapovednik visokog ranga. Odlikovao se izuzetnim vojnim sposobnostima i bio je od cara Dioklecijana postavljen za vojnog komandanta u Aleksandriji i potom u Cezareji Palestinskoj. Upravo dok je putovao da preuzme svoju dužnost, desio se duhovni preokret koji će odrediti ceo ostatak njegovog života. Po predanju, Prokopije je tokom puta čuo ili doživeo glas koji mu je govorio — neke verzije predanja pominju viziju koja nalikuje Pavlovom iskustvu na putu za Damask. U toj duhovnoj viziji uverio se u istinu Hrista. Odmah po dolasku u Cezareju, Prokopije je potražio hrišćansku zajednicu, primio krsnu vodu i javno ispovedao svoju novu veru.
Namestnik Palestinu, Flavijan, saznao je za Prokopijevo obraćenje. Pozvao ga je pred sud i zahtevao da žrtvuje rimskim bogovima i caru Dioklecijanu. Prokopije je odbio mirno ali odlučno, rekavši da se može klanjati samo jednom Bogu i Gospodu Isusu Hristu. Flavijan je pokušao sa pregovaranjem — nudio mu je čin, počasti, mogućnost da nastavi vojnu karijeru. Prokopije je sve ovo odbacio. Tada je Flavijan naredio mučenje.
Muke kojima je Prokopije bio podvrgnut bile su teške — bičevanje, gvozdeni kuke, raspinjanje. Kroz sve to, Prokopije je pevao psalme i molio se, ne pokazujući strah. Po predanju, brdica dvanaest žena prisutnih na sudu — neke kažu da su bile ugledne Cezarejke, neke da su bile dvorske dame — gledajući njegovu čudesnu postojanost, javno su ispovedile hrišćansku veru. Sve dvanaest su odmah pogubljene zajedno sa Prokopijevom majkom, koja je takođe bila prisutna i koja se u tom trenutku odrekla paganizma i pridružila se mučenicima.
Prokopije je odsečen mačem 8. jula, oko 303. ili 304. godine — u prvim godinama Dioklecijanovog velikog progona. Time je postao prvi mučenik tog progona u Palestini, pa mu se daje počasno mesto prvomučenika Palestinskog. Euzebije Cezarejski, veliki crkveni istoričar koji je živeo u to vreme i koji je lično poznavao neke od palestinskih mučenika, ukratko beleži Prokopijevo ime među prvim žrtvama Dioklecijanovog progona.
U predanju pravoslavnih Srba, sveti Prokopije poštovan je kao zaštitnik vojnika i ratnika. Posebno je cenjen u srpskim manastirskim zajednicama gde su muževi vojničkog poziva tražili njegovu zaštitu uoči pohoda. Njegova ikona prikazuje ga u vojničkoj opremi sa krstom u ruci — slika vojnika koji je odabrao Hristov krst umesto carskog standarda. Praznik mu se slavi 8. jula po julijanskom, što odgovara 21. julu po gregorijanskom kalendaru, dan posle svete Nedelje, čineći ta dva letnja martyra duhovnim susedima u liturgijskom vencu.
Tropar (glas 4)
Vojnik Hristov od junosti si bio, Prokopije slavni, i vencem mučeničkim si se okitio; krstom se ogradivši, pagansku obmanu si razvejao. I sada moli Hrista Boga da spase duše naše.
Kondak (glas 5)
Bojajući se Boga, slavni prvomučeniče Prokopije, paganskim žrtvama si se suprotstavio i venac mučenički si proslavio. Stoga ti Crkva peva svake godine, moleći tvoje zagovorništvo za nas grešne.