Žitije
Sveti Prepodobni Romil Ravanički jedan je od najznamenitijih isihastičkih podvižnika srpsko-bugarskog porekla, koji je živeo na prelazu iz četrnaestog u petnaesti vek i ostavio dubok trag u duhovnoj istoriji pravoslavnog Balkana. Poticao je iz mešane srpsko-bugarske porodice — po nekima iz Vidina, po drugima iz okolnih krajeva — i u mladosti se zamonašio ponesen žarom za unutarnjim duhovnim životom koji je u to vreme zapalio čitavo pravoslavno monaštvo.
Presudni preokret u Romilovom duhovnom životu desio se kada je sreo Grigorija Sinaita, jednog od najvećih isihastičkih učitelja svog doba. Grigorije Sinait, koji je prethodno boravio na Svetoj Gori Atonskoj i proneo hesihazam po čitavom Istoku, osnovao je monašku zajednicu u Paroriji, pustarom predelu na granici tadašnje Bugarske i Vizantije, povučenom od sveta i prikladnom za isihastičku molitvu. Romil je tamo stigao kao mlad monah i predao se duhovnom vođenju svetog starca, učeći neprestanu isihastičku molitvu — čuvanje srca, trezvenost uma i neprekidno prizivanje Hristovog imena. Uz njega su se u Paroriji podvizavali i drugi monasi koji će ostaviti traga u pravoslavnoj duhovnosti.
Nakon smrti Grigorija Sinaita i nemira koji su zahvatili Paroriju, Romil se po nekim predanjima povukao na Svetu Goru Atonsku, gde je nastavio isihastičko podvizavanje u samoći. Dugi boravak na Atonu učvrstio je njegovo iskustvo neprestane molitve i bogosazrcanja, te ga je pripremio za misiju prenošenja atonskog duha na srpsko tlo. Krajem četrnaestog veka, u vreme kneza Lazara Hrebeljanovića i procvata srpske duhovnosti, Romil je stigao u Srbiju i nastanio se u okolini Kruševca, u blizini Ravanice — manastira koji je knez Lazar podigao i koji je trebalo da postane njegova grobnica i zadužbina.
U pustoši kraj Ravanice Romil je živeo u strogom asketizmu, posvećen neprekidnoj isihastičkoj molitvi i bogomisliju. Oko njega su se sakupljali učenici, privučeni glasom o njegovoj svetosti i duhovnoj mudrosti. Najznačajniji od nje bio je monah Grigorije, docniji episkop, koji je po Romilovoj upokoji napisao opširno žitije svog starca — dragoceno svedočanstvo o isihastičkim kretanjima na Balkanu toga doba. Iz Romilovog žitija saznajemo o unutarnjem životu monaha kojeg su krasile osobite vrline: nepomičnost u molitvi, ravnodušnost prema svemu zemaljskom, britkost uma koji proniče u dubine duhovne stvarnosti i topla briga za učenike koje je vodio.
Sveti Romil se upokojio u miru, ostavivši iza sebe nasleđe isihastičke duhovnosti koja je zahvaljujući njemu i njegovim suvremenicima duboko ukorenjena u srpsko monaštvo. Crkva ga proslavlja zajedno s ostalim srpskim svetiteljima koji su u teškim vremenima pred tursko osvajanje Balkana čuvali i prenosili iskru živoga bogopoznanja, uveravajući vernike da Duh Sveti ne ostavlja one koji Ga traže čistim srcem.
Tropar (glas 4)
Vaseljene pokazao si se stubar i osnov, božanstvena blaga duhovnog bogatstvo, svete prepodobni oče Romile, svašto nužno zemaljsko ostavio si, križ uzeo si kako breme lako, i Hristu si posledovao. Molitvama tvojim sačuvaj nas, Bogomudri.
Kondak (glas 3)
Isihastičkim podvigom srce tvoje ukrasi, prepodobni, i molitvom neprestanom uma svetlost uze; učenike tvoje k svetlosti Hristovoj privede. S njima se moli za nas, grešne.
O slavi
Sveti Romil Ravanički ne spada u svetitelje čija se slava rašire ušla u narod kao krsna slava, ali ga manastir Ravanica i okolni kraj posebno počituju kao svog nebeskog zaštitnika i duhovnog oca.