Žitije
Sveti Mučenik Vid (lat. Vitus, ital. Vito), poznat u srpskoj tradiciji kao Sveti Vid, živi u pamćenju Crkve kao mladi hrišćanski mučenik koji je stradao za veru tokom Dioklecijanovog gonenja hrišćana na prelasku iz trećeg u četvrti vek.
Po crkvenom predanju, Vid je bio sin bogatog paganskog vlastelina Hylasa iz Sicilije ili Lucanije (oblasti u južnoj Italiji). Otac mu je bio istaknuti paganski građanin koji je od sina očekivao vernost rimskim bogovima i nasledstvo porodičnog ugleda. Međutim, Vidov hrišćanski učitelj Modest i dadilja Krescencija, oboje tajni hrišćani, dete su od malih nogu poučavali u veri Hristovoj. Dečak je srcem prihvatio Hrista i ostao postojan u toj veri čak i kada je otac, saznavši za to, pokušao raznim sredstvima — nagovaranjem, prisilom, čak i fizičkim kažnjavanjem — da ga odvrati.
Kada su pritisci oca postali neizdrživim, Modest je s detetom i dadiljom Krescencijom pobegao u Rim, oslanjajući se na Božije vodstvo. Tamo su stigle vesti o sinu Rimskog cara Dioklecijana koji je bio opsednut demonom, a niko ga nije mogao izlečiti. Sveti Vid se pojavio pred carem i u Hristovo ime izagnao demona iz carevog sina, koji je odmah ozdravio. Car je u prvi mah bio zahvalan, ali su dvorski savetnici i sveštenici rimskih bogova naveli cara na pomisao da Vid svoja dela čini magijom, a ne silom boga hrišćana. Dioklecijan je zahtevao od Vida da žrtvuje rimskim idolima.
Vid je odbio. Tada su Dioklecijanova vojska bacila Vida, Modesta i Krescenciju u kotao s ključalom uljem da bi ih mukom primorali na odricanje. No vatra nije opekla svece: predanje kaže da ih je Božija blagodat zaštitila od vatre i kipuće ulje nije im moglo nauditi. Razjareni mučitelji okrenuli su se drugačijim mučenjima, a naposletku su sva trojica pogubljeni mačem, okončavši svoj zemaljski put mučeništvom za Hrista. Stradali su oko 303—304. godine za vreme Dioklecijanovog progona hrišćana.
Sveti Vid je ubrzo po mučeništvu stekao veliki ugled u zapadnoj Crkvi, posebno u Italiji i Siciliji, a potom i u Germaniji. Srpski narod ga je naročito zavoleo i posebno poštuje na dan Vidovdan — 28. juna po novom (gregorijanskom), odnosno 15. juna po julijanskom kalendaru. Ovaj dan postao je jedan od najvažnijih datuma srpske istorije i kolektivne duhovnosti.
Tropar (glas 4)
Mučeniče Hristov Vide, od mladosti veru Hristovu sačuvavši i mučeništvom je zapečatavši, s Modestom i Krescencijom venčan si slavom, i sa demonima se obračunao si silom Hristovom. Moli Hrista Boga da spase duše naše.
Kondak (glas 2)
Svetlost vere od detinjstva noseći, oca paganina i idole odbacio si, s učiteljem Modestom i dadiljom Krescencijom mučeničkom krunom ovjenčan si. Moli, sveti Vide, Hrista Boga da nas sačuva od duhova tame i da spase duše naše.
O slavi
Sveti Vid kao krsna slava
Sveti Vid je krsna slava određenog broja srpskih porodica, ali je njegova prava uloga u srpskom narodu daleko šira od porodičnog bogoslužbenog okvira. Vidovdan — dan Svetog Vida — uzdigao se u svest srpskog naroda do ranga nacionalno-verskog praznika, koji ujedno pamti mučeništvo hrišćanskog sveca i kosovsku žrtvu srpskog naroda.
Porodice koje slave Svetog Vida kao krsnu slavu pripremu dočekuju tradicioanlno: peku slavski kolač, kuvaju slavsko žito (koljivo), pale slavsku sveću i zajedno mole se za blagoslov Svetog Vida. Pošto Vidovdan pada izvan posta — u letnje vreme, posle Trojica — slavski sto može biti mesan, pa se priprema raznovrsna domaća hrana.
Vidovdan — sveti dan srpske istorije
Vidovdan (28. jun po novom kalendaru) utkao se u srpsku kolektivnu svest pre svega kao dan Kosovske bitke (1389), kada je knez Lazar Hrebeljanović pao u boju s turskom vojskom sultana Murata I. Taj dan označio je ulazak srpskog naroda u vekove stradanja pod turskim ropstvom, ali i u duhovnu tradiciju žrtvenog mučeništva za veru i slobodu. Srbi su Kosovsku bitku od samog početka tumačili u hrišćanskom ključu — kao dobrovoljnu žrtvu za nebesko carstvo, po uzoru na Hristovu pasionsku žrtvu. Knez Lazar je kanonizovan kao svetomučenik, a pali kosovski junaci opevani su u epskom pesništvu koje čuva kosovsku etiku: bolje je izgubiti glavu nego pogaziti veru.
Na taj kosovski Vidovdan nadovezali su se i drugi ključni datumi srpske i evropske istorije koji su slučajno ili providonosno pali na isti dan. Na Vidovdan 1914. godine, u Sarajevu, Gavrilo Princip ubio je austrijskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda, što je postalo neposredan povod Prvog svetskog rata — rata iz kojeg je Srbija izašla s ogromnim žrtvama, ali i s pobedom i ujedinjenjem srpskog naroda. Na Vidovdan 1921. godine doneta je Vidovdanska ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojom je formalizovana nova zajednička država. Svaki od ovih datuma pojačavao je simboličnu težinu Vidovdana u srpskoj svesti.
Slaviti Vidovdan znači pamtiti Kosovo — a pamtiti Kosovo znači nositi u sebi celu srpsku žrtvu, duhovnost i novu nadu u uskrsnuće. Crkva Svetog Vida i Srpska Pravoslavna Crkva u celini posvećuju Vidovdan posebnoj liturgijskoj pažnji, a na Gazimestanu — polju Kosovske bitke — svake godine se služi svečana liturgija u prisustvo episkopa, sveštenstva i naroda.