Žitije
Sveti ravnoapostolni car Konstantin Veliki rodio se oko 272. godine u Nišu (Naissus), gradu koji je tada bio dio rimske provincije Gornje Mezije. Bio je sin cara Konstancija Hlora i svete Jelene, žene skromnog porijekla ali neizmjerne vjere. Od ranog djetinjstva Konstantin je odrastao u carskim dvorovima, sticao vojničko i upravno iskustvo, da bi na kraju, posle burnih borbi za prijestolje, zavladao cijelim Rimskim carstvom.
Presudan trenutak u životu cara Konstantina zbio se uoči bitke na Milvijskom mostu 312. godine. Po predanju, na nebu se ukazao krst od svjetlosti sa natpisom: „In hoc signo vinces” — „U ovom znaku ćeš pobijediti.” Konstantin je dao da se na vojničke štitove ucrta Hristov monogram (hi-ro), i sa tom zastavom krenuo u bitku. Pobijedio je Maksencija i time postao jedini gospodar zapadnog dijela carstva. Ovaj događaj se smatra duhovnim rađanjem hrišćanskog Rimskog carstva.
Godine 313. Konstantin je, zajedno sa svojim suvladarom Licinijem, izdao poznati Milanski edikt, kojim je hrišćanima zajamčena sloboda vjeroispovijesti i vraćena oduzeta imovina. Ovaj istorijski dokument prekinuo je viševjekovni period progona hrišćana i otvorio novu epohu u istoriji Crkve. Konstantin je potom sazivao crkvene sabore, pomagao gradnju crkava, uticao na kodifikaciju crkvenog prava i premjestio prijestolnicu carstva u Vizantij, koji je nazvao Konstantinopolj — Grad Konstantina.
Sveti car je posebno štitio Crkvu od jeresi. Na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine, koji je on sazvao i otvarao, osuđena je arijevska jerês i sačinjen je Simvol vjere. Premda se krstio tek na samrti 337. godine — što je bila uobičajena praksa tog doba — Konstantin je cijeli život živio i vladao u hrišćanskom duhu.
Sveta carica Jelena, njegova majka, zaslužuje posebno mjesto u istoriji Crkve. Duboko pobožna i darovita žena, ona je u poznoj starosti, oko 326. godine, hodočastila u Svetu Zemlju. Tamo je organizovala iskopavanja na Golgoti i, po crkvenom predanju, pronašla Časni Krst Gospodnji na kom je Hristos bio raspet. Pored toga, naredila je gradnju velikih bazilika — Crkve Vaskrsenja u Jerusalimu i Crkve Rođenja Hristovog u Vitlejemu — koje i danas stoje kao svjedoci njene vjere i ljubavi. Jelena je umrla oko 330. godine, okružena sinjevljevom pažnjom i ljubavlju vjerne naroda.
Pravoslavna Crkva slavi sv. Konstantina i Jelenu 21. maja po julijanskom kalendaru, a naslov „ravnoapostolni” (isa-apostolos) koji su dobili stavlja ih u red najsvetlijih ličnosti hrišćanske istorije — ravan apostolima po zaslugama za širenje Hristove vjere.
Tropar (glas 8)
Liku apostola podražavajući, i carevima vjere postajući ravni, sve paganske sabore si oborio, primiše trofej — Krst Hristov — sve pravovjerne careve, vladiko, koji te i danas slave. Moli Hrista Boga da spase duše naše.
Kondak (glas 3)
Konstantin danas sa materom Jelenou Krst otkriva, sve slavno oružje, jer Krstom Jevreji su pokoreni, a mi vjerne — snagom neprijatelju zasramljeni — jer za nas voji se Bog Svemogući.
O slavi
Konstantindan, koji se u narodu slavi 3. juna po novom računanju, jedno je od prepoznatljivih srpskih slava koje se prenosi kroz generacije. Premda nije najrasprostranjenija slava, porodice koje je slave čuvaju je s velikom pijetetom i ozbiljnošću, svjesne veličine ličnosti kojima su posvećene.
Na dan Konstantindana, domaćin porodice odlazi u jutarnju liturgiju, donosi slavski kolač koji sveštenik blagosiljа i reže uz odgovarajuće molitve. Žito (koljivo) se priprema u spomen svih preminulih članova porodice, a slavska svjeća gori tokom čitavog dana. Domaćica kuće priprema obilnu trpezu, koja po pravilu uključuje posna ili mrsna jela zavisno od toga da li slava pada u post.
Svetost dana naglašava se pričom o caru koji je vid primio uz pomoć vjere — Konstantin je, po predanju, patio od teške bolesti i viđenja, i upravo vjera u Hrista donijela mu je i tjelesno i duhovno ozdravljenje. Slavljenici nerijetko nose ime Konstantin ili Jelena, pa im Konstantindan istovremeno služi i kao imendan.
U nekim krajevima Srbije postoji običaj da se na ovaj dan pale vatre na uzvišenjima, u sjećanju na nebesko viđenje krsta koje je car Konstantin imao. Ovaj narodni element daje proslavi poseban slovinski karakter, spajajući hrišćansku tradiciju sa starijim iskazima poštovanja prema nebu i svjetlosti.
Crkva podsjeća vernike da je zaštita hrišćana od strane cara Konstantina bila providonosni Božiji dar, i poziva sve slavlje da taj dar slave ne samo gozbom, nego i molitvom, zahvalnošću i poklonom Bogu koji upravlja istorijom.