Žitije
Sveti velikomučenik knez Lazar Hrebeljanović rođen je 1329. godine u Prilepcu kraj Novog Brda, u uglednoj vlasteoskoj porodici. Od mladosti je služio na dvoru cara Stefana Dušana, gde se isticao mudrošću, čašću i pobožnošću. Oženio se Milicom, izdankom svete loze Nemanjića, i sa njom dobio decu — među njima i blaženu Jefimiju (kasnije monahinju Jefimiju, prvu srpsku pesnikinju).
Posle smrti cara Uroša 1371. godine, sa ugasnućem dinastije Nemanjića, srpska zemlja se raspala na više oblasti pod različitim feudalcima. Lazar je postepeno objedinjavao Moravsku Srbiju i, premda je imao pravo na carsku titulu, iz hrišćanskoga smirenja zadržao je naziv „knez”. Godine 1375. izmirio je Srpsku crkvu sa Vaseljenskom patrijaršijom (raskol je nastao posle Dušanovog proglašenja Patrijaršije 1346.) i tako vratio kanonsku punoću Pećkoj patrijaršiji.
Knez Lazar bio je veliki ktitor: podigao je manastir Ravanicu, obnovio brojne crkve i zadužbine, štitio Svetu Goru i hilandarsku braću. Njegov dvor u Kruševcu bio je središte duhovnog i kulturnog života pred zalazak srpske srednjovekovne države.
Najveće iskušenje došlo je sa najezdom Otomanskih Turaka pod sultanom Muratom I. Lazar je okupio srpsku, bosansku i albansku vlastelu i 15. juna 1389. godine (po starom kalendaru), na Vidovdan, sukobio se sa Turcima na Kosovu polju. Po predanju, uoči boja knez je u svome šatoru pričestio vojsku i izabrao „carstvo nebesko” umesto „carstva zemaljskoga” — opredeljenje koje će biti zapečaćeno njegovom mučeničkom krvlju. U boju je poginuo cvet srpskoga plemstva. Lazar je zarobljen, izveden pred sultana Murata (koji je takođe smrtno ranjen u boju, najverovatnije od Miloša Obilića) i posečen istog dana.
Telo svetoga kneza najpre je sahranjeno u crkvi Vaznesenja u Prištini, a potom preneto u njegovu zadužbinu Ravanicu. Pred opasnošću od Turaka, mošti su 1690. godine, u Velikoj seobi pod patrijarhom Arsenijem III, prenete u manastir Vrdnik u Sremu. Tek 1989. godine, povodom 600-godišnjice Kosovskog boja, mošti su svečano vraćene u manastir Ravanicu, gde i danas miroteče i bivaju izvor mnogih čudesa.
Lik kneza Lazara stopio se sa Vidovdanom — drevnim slovenskim datumom koji je hrišćanstvo posvetilo svetom mučeniku Vidu, a srpski narod uvek pamtio kao dan velikog izbora između nebeske i zemaljske pravde. Kosovski zavet — opredeljenje za večno carstvo Hristovo — kroz srpsku epsku poeziju i crkveno predanje postao je temelj duhovnoga identiteta naroda.
Tropar (glas 3)
Krasnoga vinograda lozu izrastila si, srpska zemljo, davši plod nepropadan: vencepostavnu krv kneza tvoga Lazara — sa kojim u nebesima prebivajući, moli se za nas Hristu Bogu, da spase duše naše.
Kondak (glas 8)
Junački si zauzeo ratovanje za Hrista, hraborim duhom u boj prešavši, knežiji svetli Lazare; krvlju mučeničkom obojivši odeždu zemaljsku, dobio si nebesko carstvo: zato te slavimo, zastupnika srpskoga roda.
O slavi
Vidovdan se obeležava 28. juna po novom (gregorijanskom) kalendaru, što odgovara 15. junu po starom (julijanskom). Premda nije među najčešćim krsnim slavama u Srbiji, Vidovdan ima izuzetnu nacionalnu i duhovnu težinu — on je dan zaveta, sećanja i molitve za sve mučenike srpskoga naroda.
U manastiru Ravanici i u svim hramovima posvećenim svetome knezu Lazaru tog se dana služi svečana arhijerejska liturgija. Mnoge porodice u centralnoj Srbiji, Šumadiji i Pomoravlju Vidovdan obeležavaju kao porodičnu uspomenu — pripremaju slavski kolač, žito (koljivo) i posni sto, jer praznik najčešće pada u Petrovski post (kada je slavski sto na ribi). U narodu se taj dan provodi u tihoj svečanosti: pomeni palim borcima, posete spomenicima, pevanje epskih pesama o Kosovu.
Vidovdan je u srpskoj istoriji obeležen i nizom prelomnih događaja — Sarajevski atentat 1914, donošenje Vidovdanskog ustava 1921, Rezolucija Informbiroa 1948 — što ga čini istovremeno crkvenim praznikom i nacionalnim danom sećanja. Slavski sto se sprema dostojanstveno, sa poštovanjem prema žrtvi predaka i molitvom za večni pokoj svih kosovskih mučenika.