Žitije
Sveti apostol i evanđelist Marko bio je jedan od Sedamdesetorice apostola Hristovih i sestrić svetoga apostola Varnave, prvoga episkopa kiparskoga. Rođen je u Jerusalimu u jevrejskoj porodici levitskoga porekla; majka mu se zvala Marija, a kuća njihova je, po predanju, bila ona u kojoj se Hristos sa apostolima sastao na Tajnoj večeri i u kojoj je Sveti Duh sišao na apostole na Pedesetnicu.
Marko je od mladosti pratio događaje oko Spasitelja. Tradicija ga prepoznaje u onom mladiću iz Jevanđelja po Marku (14, 51-52) koji je „obavijen platnom po golom telu” pratio Hrista u Getsimaniji u noći hapšenja, pa pobegao ostavljajući platno u rukama vojnika. Posle Vaznesenja Gospodnjeg pridružio se apostolima i postao revnostan propovednik.
Sa svetim apostolima Pavlom i Varnavom krenuo je na prvo misionarsko putovanje (oko 46. godine), ali se u Pamfiliji rastao od njih i vratio u Jerusalim. Ovaj rastanak izazvao je kasnije razdor između Pavla i Varnave (Dela apostolska 15, 36-40), te Marko nastavlja propoved sa ujakom Varnavom po Kipru. Vremenom se sasvim izmirio sa apostolom Pavlom — Pavle ga sa toplinom pominje u poslanicama iz tamnice (Kološanima 4, 10; 2. Timoteju 4, 11) kao verog saradnika.
Najtešnja duhovna veza vezivala ga je sa svetim apostolom Petrom, koji ga u Prvoj poslanici (5, 13) naziva „Marko, sin moj”. Pod neposrednim Petrovim nadzorom Marko je u Rimu zapisao Drugo Jevanđelje — najkraće, najsažetije i najdinamičnije od četiri kanonska Jevanđelja — verno prenoseći Petrovo svedočanstvo o Hristovim delima i čudima. Simbol mu je krilati lav, jedan od četiri jevanđelistička simbola.
Po Petrovom blagoslovu Marko se uputio u Egipat i utemeljio Aleksandrijsku Crkvu, postavši njen prvi episkop. Tamo je propovedao više od dvadeset godina, podigao mnoge hramove, postavio sveštenstvo i kateheze i uveo strogi monaški način života koji će kasnije procvetati u egipatskom monaštvu. Mnogo je bilo obraćenika, što je razgnevilo paganske žrece. Oko 68. godine, na sam dan paganske svetkovine boga Serapisa, paganska gomila ga je uhvatila, vezala užetom oko vrata i dva dana vukla po ulicama Aleksandrije, dok nije predao dušu Gospodu.
Hrišćani su tajno sahranili njegovo telo u Aleksandriji. Godine 828. mletački trgovci preneli su mošti u Veneciju, gde i danas počivaju u veličanstvenoj Bazilici Svetoga Marka — jednom od najpoznatijih hramova hrišćanskoga sveta. Sveti Marko je postao zaštitnik Venecije, a krilati lav njen grb i amblem.
Tropar (glas 3)
Apostole sveti i evanđeliste Marko, moli milostivoga Boga, da podari duša naših oproštaj sagrešenja.
Kondak (glas 2)
Sa visine primivši blagodat Duha, mreže ritorske rasprostro si, mudri apostole, i ribu razumnu Hristu uloviti uspeo si — propovedajući svima Reč istine, sveti Marko evanđeliste.
O slavi
Markovdan se obeležava 8. maja po novom (gregorijanskom) kalendaru, što odgovara 25. aprilu po starom (julijanskom). U srpskoj tradiciji nije među najpopularnijim krsnim slavama, ali se redovno obeležava u porodicama koje ga drže — pretežno u srednjoj Srbiji, Šumadiji i Vojvodini.
Praznik najčešće pada u doba posle Vaskrsa, u Svetloj sedmici ili nedeljama posle Pashe (zavisno od datuma Vaskrsa). To znači da je slavski sto najčešće „mrsan” (kada Markovdan padne van posta), pa se služi pečena jagnjetina ili svinjetina, slane pite i razna tradicionalna jela; obavezni su slavski kolač, žito (koljivo), crveno vino i sveće.
U poljoprivrednom kalendaru srpskoga sela Markovdan je važan datum: njime se otvara puni prolećni rad u poljima, sade se kasniji proletnji usevi, a u nekim krajevima se na taj dan blagosilja njive i stoka. Postoji izreka „Sveti Marko — pun ambar”, koja izražava nadu u dobru godinu i berbu.
U hramovima posvećenim svetome Marku služi se svečana liturgija; čita se odlomak iz njegovog Jevanđelja, a posle liturgije domaćini lome slavski kolač u krugu rodbine i prijatelja. Markovdan se često smatra slavom koja je „lakša” za organizaciju jer pada u toplo doba godine, što omogućava da se ručak organizuje u dvorištu ili pod nadstrešnicom.