Žitije
Sveti Sava, u svetu Rastko Nemanjić, rođen je 1175. godine kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, utemeljivača dinastije Nemanjića, i njegove supruge Ane. Od najranije mladosti odlikovao se umnošću, blagošću i izrazitom pobožnošću. Roditelji su ga rano pripremali za vladarske dužnosti — dobio je na upravu Hum (današnju Hercegovinu) — ali je njegovo srce težilo monaškom životu.
Sa sedamnaest godina (1192.) potajno je napustio dvor i sa ruskim monasima otišao na Svetu Goru. Najpre je primio postrig u ruskom manastiru Svetog Pantelejmona, gde je dobio monaško ime Sava, a zatim prešao u grčki Vatoped. Otac Stefan Nemanja, dirnut sinovljevim primerom, predao je presto sredjem sinu Stefanu, sam se zamonašio pod imenom Simeon i pridružio sinu na Svetoj Gori. Otac i sin su 1198. godine, uz blagoslov vizantijskog cara Aleksija III, obnovili razrušeni manastir Hilandar, koji je postao duhovno središte srpskog naroda.
Po smrti Svetog Simeona (1199.) i posle dugog usavršavanja, Sava se oko 1208. godine vratio u Srbiju — u trenutku kada su njegova braća Stefan i Vukan bila zapala u tešku političku i bratoubilačku raspru. Svojom mudrošću i molitvom izmirio je braću, preneo iz Hilandara mošti oca Simeona u Studenicu i utemeljio jedinstvo srpskog naroda oko Crkve.
Najveće njegovo delo bilo je osnivanje samostalne — autokefalne — Srpske arhiepiskopije. Godine 1219, u Nikeji, isposlovao je od vaseljenskog patrijarha Manojla I i cara Teodora Laskarisa autokefalnost, i sam bio rukopoložen za prvog srpskog arhiepiskopa. Po povratku u otadžbinu organizovao je crkvenu hijerarhiju, osnovao osam novih episkopija, sastavio prvi srpski zakonik — Krmčiju (Nomokanon) — i napisao Hilandarski tipik te žitije svoga oca, postavljajući time temelje srpske pismenosti i prava.
Dva puta je hodočastio u Svetu zemlju, susreo se sa jerusalimskim patrijarsima i obnavljao srpske ktitorske zadužbine na Istoku. Upokojio se 14. januara 1235. godine u Trnovu (Bugarska), na povratku sa drugog hodočašća. Mošti su mu prenete u manastir Mileševu, gde su počivale dok ih osvajač Sinan-paša nije spalio na Vračaru u Beogradu 1594. godine — na mestu gde se danas uzdiže veličanstveni Hram Svetog Save, jedan od najvećih pravoslavnih hramova na svetu.
Tropar (glas 8)
Putevoditelje pravoslavija, učitelja blagočastiju i čistoti, srpskoga naroda zastupnika i molitvenika, sopstvenosti monaštva pisca, blagovesnika svetoga Jevanđelja, prvoga osnivača Crkve naše, slavitelja Boga, oče naš Savo, moli Hrista Boga da spase duše naše.
Kondak (glas 8)
Kao prvosveštenika velikoga i apostolima saučasnika, Crkva srpska tebe, Savo, slavi i veliča: budi nam zastupnik pred Hristom Bogom, da nas izbavi od svake nevolje i opasnosti, te u jedinstvu vere i ljubavi sačuva narod tvoj.
O slavi
Savindan se proslavlja 27. januara po novom (gregorijanskom) kalendaru, što odgovara 14. januaru po starom (julijanskom). Od 1840. godine Sveti Sava je proglašen za zaštitnika srpskih škola, te se taj dan u svim školama u Srbiji i kod Srba u dijaspori obeležava kao školska slava.
Tradicionalni običaji uključuju jutarnju liturgiju u školskim ili parohijskim hramovima, lomljenje slavskoga kolača (često ga seče sveštenik zajedno sa direktorom škole ili najstarijim učenikom), recitovanje himne „Uskliknimo s ljubavlju” i učeničke priredbe sa duhovno-rodoljubivim sadržajem. U porodicama koje Savindan slave kao krsnu slavu sprema se posni slavski sto — pošto praznik pada van velikih postova, ali često unutar manjih posta — sa obaveznim slavskim kolačem, žitom (koljivom), crvenim vinom i raznim posnim jelima.
U narodnoj svesti Sveti Sava je nadrastao samu crkvenu ulogu i postao simbol srpske prosvete, kulture i nacionalnog identiteta. Bezbroj legendi vezuje se za njega — od onih kako je učio narod oranju i pčelarstvu, do onih kako je „pekao hleb” siromasima i blagosiljao izvore. Slavski sto na Savindan stoga se sprema sa posebnom svečanošću, jer se slavi ne samo svetitelj, nego i samosvojnost srpske duhovne tradicije.