Žitije
Sveta Prepodobna Mati Paraskeva, u srpskom narodu poznata kao Sveta Petka, rođena je sredinom 10. veka u mestu Epivat (današnja Selimpaša) na obali Mramornog mora između Silimvrije i Carigrada. Poticala je iz imućne i pobožne porodice u kojoj se mnogo molilo i činilo dobročinstvo. Njen rođeni brat Jevtimije takođe je krenuo putem svetosti i postao episkop maditski (989–996. godine).
Već kao devojčica osetila je duboku ljubav prema Hristu. Slušajući u hramu reči Hristove „Ko hoće za mnom da ide, neka se odrekne sebe i uzme krst svoj”, odlučila je posle smrti roditelja da svu svoju imovinu razda siromasima. Napustila je rodno mesto i otišla u Carigrad, gde se zamonašila u Hramu Svete Sofije i dobila monaško ime Paraskeva. Potom se uputila u jordansku pustinju, gde je provela mnogo godina u strogom asketskom podvigu — postu, molitvi, suzama i bdenjima — sve do duboke starosti.
Kada joj se u snu javio anđeo Božji i naložio joj da napusti pustinju i vrati se u zavičaj, poslušno se uputila ka Epivatu. Posle povratka poživela je još dve godine i upokojila se u Hristu u susednoj Kalikratiji, krajem 10. ili početkom 11. veka. Sahranjena je posebno, izdvojeno od ostalih, ali kao bezimena podvižnica — tek dugo kasnije njen identitet i svetost otkriveni su kroz božanska viđenja koja su istovremeno usnili pobožni Efimija i pobožni Đorđe. Tada su njene netljene mošti svečano podignute i postale izvor mnogih čudesa.
Mošti svete Petke imale su buran put kroz vekove: iz Epivata su prenete u Carigrad, a 1238. godine bugarski car Jovan Asen II prenosi ih u svoju prestonicu Trnovo. Posle pada Trnova (1393–1396), nakratko su bile u Vidinu, potom u Brusi, a odatle u Vlaškoj. Godine 1398. dospele su u srpski Županjevac, oko 1400. u manastir Ljubostinju, a 1417. svečano u Beograd, gde su počivale više od jednog veka u sabornoj crkvi. Posle pada Beograda 1521. godine sultan Sulejman Veličanstveni prenosi ih u Carigrad, a 1641. moldavski gospodar Vasilije Lupul izmolio ih je i preneo u Jaši (Rumunija), gde i danas počivaju u sabornoj crkvi. Dva prsta njene desne ruke čuvaju se u kapeli Svete Petke na Kalemegdanu u Beogradu.
U srpskom narodu nazvana je „Petka” jer je tradicionalno postila petkom, u spomen na Hristovo stradanje. Treba je razlikovati od Svete Paraskeve Rimske (26. jul po starom kalendaru) i Svete Paraskeve Ikonijske, sa kojima se često meša. U srpskoj tradiciji ona je „srpska Petka” — utešiteljka žena u nevolji, čuvarka porodice, zaštitnica devojaka, udovica, prelja, tkalja i čednosti, kao i pomoćnica putnicima na moru. Petkovica je šesta po redu najpopularnija krsna slava u Srbiji; u Šumadijskoj eparhiji nju slavi oko 3.500 domaćinstava.
Tropar (glas 4)
Zavolevši miran pustinjski život i pošavši dobrovoljno za Hristom, Ženikom svojim, uzela si od svoje mladosti Njegov laki jaram, naoružavši se znamenjem krsta protiv duhovnih neprijatelja. Podvizima, postom i suzama svojim ognjene strele zlobnoga ugasila si, slavna Paraskeva. I sada se moliš Hristu Bogu za sve nas, da spase duše naše.
Kondak (glas 6)
Sveta i pustinoljubna golubice, Paraskevo, bogonosna mati, pesmama te slave verni: jer si svetski metež odbacila i krsni jaram zavolela, podvigom i postom k Hristu se približila. Njega moli da nas izbavi od svake nevolje i sačuva u pravoslavnoj veri.
O slavi
Petkovica, slava posvećena Svetoj Petki, slavi se 27. oktobra po novom (gregorijanskom) kalendaru, što odgovara 14. oktobru po starom (julijanskom). Pada u jesen, u vreme kada su njive pobrane i kada srpske porodice tradicionalno započinju zimske pripreme.
Petkovica je naročito popularna kao „ženska slava” — slave je porodice u kojima se posebno poštuju žene roda, a često je nasleđuju i udovice i starije Srpkinje koje žele da pod zaštitu Svete Petke stave svoju kuću i decu. Slavi je veliki broj porodica u Šumadiji, istočnoj Srbiji, Vojvodini i kod Srba u Bosni.
Tradicionalna jela: pošto Petkovica ne pada u post (osim ako je sreda ili petak), slavski sto može biti i mrsan, ali se i tada često priprema posni stol u znak poštovanja prema podvigu svete podvižnice. Centralno mesto zauzima slavski kolač, žito (koljivo), a često se priprema posna sarma, pasulj prebranac, salate od svežeg i kiselog povrća, kuvana riba, te sezonsko voće — orasi, jabuke, dunje. Domaćica priprema kolač, a sveštenik ili stariji član porodice ga seče i lomi uz molitvu Svetoj Petki, moleći za zdravlje žena u kući i napredak doma.